BITKA ZA OKLOPNI VOZ – DAN OPĆINE GRADAČAC

Operacija, odnosno bitka za “Oklopni voz” u Gradačcu dogodila se u vrijeme kada je srpsko-crnogoroski agresor bio najjači, kada je ogromni dio teritorija RBiH bio već okupiran i kada se naša domovina nalazila u velikoj neizvjesnosti.

Godina je 1992. Takozvana “VRS”, bolje rečeno četnički teroristi, probojom kroz Posavinu, predvođeni generalima Momirom Talićem, Novicom Simićem i Slavkom Lisicom, operacijom “Koridor” su tokom juna i jula 1992. godine okupirali Modriču, Derventu i Odžak, a bezrazložnim i iznenadnim povlačenjem hrvatskih jedinica u Slavoniju, Bosanski Brod je takođe predat 6. oktobra 1992. godine.

Na ovaj način je tzv. “VRS”, izuzev otpora HVO-a u Orašju, izašla cijelom dužinom rijeke Save na državnu granicu Republikom BiH, a Gradačac je ostao jedini grad u Posavini koji je bio branjen i odbranjen od strane bosanske vojske. Na ovaj grad su svaki dan ispaljivane hiljade artiljerijskih projektila.

Djelovanja aviona po Gradačcu nastavljena su i nekoliko dana nakon 9. oktobra 1992, kada je Rezolucijom UN-a 781 uvedena zabrana letova iznad Republikom BiH. Inače, Radovan Karadžić je bio veoma opsjednut osvajanjem Gradačca, te je često u svojim luđačkim TV istupima izjavljivao da će uskoro ću popiti kafu na kuli Zmaja od Bosne. Novinari na tzv. “Srpskom radiju Šamac” su u svojim emisijama Gradačac bolesno nazivali “loto grad”, aludirajući da u njemu nema nijedne kuće bez sedam pogodaka.

Bitka za oklopni voz na ulazu u Gradačac, zauzima posebno mjesto u “crnoj kutiji agresorskih srpskih poraza u Republici BiH”. Nakon silnih bezuspješnih pokušaja da zauzme Gradačac, srpski teroristi poduzimaju ofanzivu dana 22. oktobra 1992. u kojoj planiraju da u munjevitoj akciji za nekoliko sati zauzmu grad, na način da paralelno sa tenkovsko-pješadijskim napadom na linije branilaca upute oklopni voz opremljen najsavremenijim borbenim sredstvima i elitnim jedinicama, te natrpan ogromnim količinama municije i naoružanja.

Voz je krenuo sa stanice u Modriči i došao do Gornjih Bara u zoni odgovornosti Požaričke čete, u sastavu 107. viteške gradačačke brigade. Prvo je ujutro u 7:45h u rejonu Vide 2 počeo napad transportera i tenkova, počela je žestoka borba. Prema tajnom planu tzv. “VRS”, oklopni voz je
trebao ući u industrijsku zonu Gradačac, da bi nakon njegovog ulaska agresorske snage jednim dijelom blokirale pristup vozu, a drugim izvršile udar sa leđa na odbrambene snage odbrane na potezu Požarike – Srednjoškolski centar Vida te time zauzele centar grada.

Omer Kujraković, komandir voda 2. čete, u sastavu 7. bataljona 107. viteške brigade, imao je samo nekih dvadesetak vojnika sa sobom, a morao je učiniti nešto da zaustavi grdosiju na šinama i najezdu neprijateljske žive sile.

– Gledao sam s mutvaka jedne nezavršene kuće kada jedan moj vojnik i jedan vojnik
Požaričke čete RPG-om gađaju voz. Kad ga pogode direktno, na vozu samo fleka ostane, ništa
mu protivoklopno oružje nije moglo – sjeća se Kujraković.

Prijelomni momenat ove bitke bio je dolazak gradačačke tenkovske jedinice na samo mjesto megdana sa oklopnim vozom. Tenk, kojim je komandovao Sead Osmanović, ispalio je četiri pancirne granate na oklopni voz, nakon čega se isti zapalio. Iako su sa oklopnog voza na tenk djelovali maljutkom, pokušaj je bio neprecizan zbog blizine od nekoliko stotina metara.

Bio je to početak kraja grdosije koja je krenula u osvajanje Gradačca. Neprobojni bedem sastavljen od pancirnih srca hrabrih bosanskih branitelja zaustavio je četničku grdosiju. Borbe su trajale sve do večernjih sati, a pobjedi su znatno doprinijeli i borci iz Gračanice. Tokom naredna tri dana gradačački branitelji su izvlačili zarobljeno oružje i municiju iz voza.

Pokojni brigadir Ivan Mijačević Mijač, komandant 107. viteške gradačačke brigade, o tom
historijskom danu za života je kazao:

– U vozu je bilo municije više nego u skladištu Drugog korpusa Armije RBiH, a mi smo se već bili suočili s nestašicom materijalnih sredstava. Bilo je tu pamova, patova, maljutki, protivoklopa, minobacača, megafona, spremne srpske zastave… U tom općem napadu na Donje Ledenice, Gornje Bare i dalje prema Požarikama Srbi su upotrijebili sve što su imali. Branioci su briljantno odradili posao, posebno tenkovska posada, četa s Požarika i interventna jedinica koju su predvodili Adem i Bajro. Znatno je poboljšan moral svih branilaca Gradačca, a pobjeda je odjeknula širom BiH.

Gradačac, grad svijetlih tradicija u kojem je još u doba slavnog Zmaja od Bosne – Husein-kapetana Gradaščevića rođena ideja o samostalnosti države BiH, predstavlja jednu od blistavijih epizoda odbrane Republike Bosne i Hercegovine u periodu od 1992. do 1995. godine. Gradačačka 107. viteška brigada bila je jedna od najbrojnijih brigada u Armiji RBiH, a kontrolirala je liniju dugu 70 kilometara i bila je za razliku od četničkih terorista ukrašena multietičnim sastavom od samog početka pa do kraja agresije na RBiH.

Oktobar 1992. bio je velika raskrsnica, poslije koje ništa više nije bilo isto na gradačačkom ratištu. Kao dan od sudbinskog značaja za odbranu Gradačca i ovog dijela Republike Bosne i Hercegovine, ovaj dan, kao praznik pobjede, postao je i danom općine Gradačac.